Jovanka Bončić Katerinić
Gimnazijsko obrazovanje za devojke s početka 20. veka, iako izuzetno retko spram cele populacije, nije bilo retko među bogatim porodicama kakva je bila porodica Bončić. Jovanka Bončić rođena je u Nišu 22. juna 1887. godine, u porodici Katarine (rođene Petrović) i Mihaila Bončića, advokata, kasacionog sudije i okružnog načelnika. Osnovnu i srednju školu završila je u Vranju, Požarevcu i Beogradu, kuda se selila zbog očeve službe. Univerzitetsko obrazovanje, međutim, suštinski pristupačno samo bogatijim devojkama, bilo je daleko od raširene pojave. Možda najveći razlog tome jeste odnos sredine prema visokom školovanju žena, koji je bio prepun osude, predrasuda i moralizovanja. Naravno, deo razloga može biti i to što bogatim devojkama nije bio potreban posao za ugodan život. Posao i sticanje obrazovanja im jesu bili potrebni, s druge strane, za samostalan život i život ispunjen ostvarenim potencijalom. Još kao mlada devojka, Jovanka to razume i odlučuje da se 1905. godine upiše na Arhitektonski fakultet u Beogradu.
Krajem četvrte godine, ona uz državnu stipendiju nastavlja studije na muškoj Višoj tehničkoj školi u Darmštatu u jugozapadnoj Nemačkoj, koja je te godine prvi put otvorila vrata ženama. Diplomirala je 18. jula 1913. godine, postavši prva diplomirana inženjerka u Nemačkoj. U Srbiji je, međutim, bila ’samo’ četvrta arhitektkinja po redu. Zanimljivo je da žene iz Srbije nisu kasnile u pionirskim poduhvatima u odnosu na žene iz zapadne Evrope – naprotiv, kao što polje arhitekture pokazuje, nekada su i prednjačile. Čak i kada su kasnile, razlike su bile neznatne – prva srpska lekarka Draga Ljočić, na primer, diplomirala je 1879. godine, dok je prva švajcarska doktorka Mari Vogtlin stekla svoju diplomu samo pet godina ranije. Slično je i sa obrazovnim institucijama koje su u nekim slučajevima, kao Tehnički fakultet u Beogradu, prednjačile u otvaranju vrata ženama spram nekih čuvenih evropskih univerziteta poput onog u Darmštatu. Ono što se može zaključiti je da su patrijarhalna ograničenja osnovnih ženskih prava bila raširena po celoj Evropi bez izuzetaka, a talentovanih žena koje su nestrpljivo iščekivale i zahtevale priliku da se školuju bilo je svuda.
Jovanka je verovatno odlučila da ode u Darmštat jer je to predstavljalo veliki korak u usavršavanju znanja i u sticanju iskustva, ali i jer je diploma sa tamošnjeg univerziteta nosila prestiž. Darmštat danas ima zvanični naziv „Grada nauke“ jer je veliko stecište naučnih institucija, univerziteta i visokotehnoloških kompanija sa sada već dugom tradicijom. Od 2014. godine Univerzitet u Darmštatu dodeljuje nagradu pod Jovankinim imenom ženama koje su ostvarile značajan naučni doprinos u oblasti materijala i geonauke. Takođe, jedna ulica na univerzitetskom kampusu nosi njeno ime. S druge strane, u Srbiji danas gotovo da ne postoji nikakvo sećanje na ovu ženu. Iako je bila priznata za svog života, dobivši nekoliko nagrada i priznanja od međuratne jugoslovenske države, danas se o njoj jedva išta zna. Slično sudbini Jelisavete Načić, njene prethodnice, Jovanka je u poslednjim decenijama svog života, uprkos priznanjima za vreme stvaralačkog perioda, zaboravljena. Nisu se radili intervjui sa njom ili pisale biografije kojima bismo sačuvali jedno nesvakidašnje svedočanstvo o značajnom istorijskom periodu.
A Jovanka itekako zaslužuje da je se sećamo. Radeći za Ministarstvo građevina, projektovala je bolnicu u Despotovcu i više osnovnih škola u Srbiji, radila je na rekonstrukciji Pravnog fakulteta u Beogradu i gimnazije u Smederevu. Neka od njenih najvećih dela su dve univerzitetske zgrade: Ženska učiteljska škola (današnji Pedagoški fakultet) i Veterinarski fakultet u Beogradu, kao i Banski dvor u Banjaluci. Jovanka je takođe ostavila traga i u čuvenoj Banji Koviljači, gde je radila na rekonstrukciji Kur-salona i Blatnog kupatila.
Priča o Jovanki je tu da prepoznamo i slavimo zasluge osobe koja je učinila istorijske korake, ali i da bismo se podsetili koliko je ženama Jovankinog vremena bilo teško da ostvare i deo onog što je ona ostvarila. Bez finansijske podrške kojoj je u to vreme imao pristup izuzetno mali broj građana (i još manje građanki) Jugoslavije, odobravanja porodice, koliko i bez ogromnog truda i talenta, karijera je na početku 20. veka ženama bila nezamisliva.
Izvor
Bukvić, Dimitrije. Prva žena inženjer u Nemačkoj. Politika.
Ilijevski, Aleksandra. 2016. Breaking Ground. Pioneering Women in Serbian Architecture. Ljubljana, Torino: MoMoVo.
Ivanović Vojvodić, Jelena P. i Milena Z. Zindović. 2020. „Žene u arhitekturi u Srbiji.“ Tehnika-Menadžment 70/3.
Kakva ženska. Jovanka Bončić Katerinić.
Maskareli, Draginja. 2003. „O delatnosti arhitekte Jovanke Bončić Katerinić.“ Leskovački zbornik.
Zindović, Milena. 2019. Monumental simplicity with a German influence. Women in Architecture.
Umetnici - Tamara Osmajlić i Stefan Stojanović
Tamara Osmajlić rođena je u Beranama, a master studije Fakulteta umetnosti završila je u Prištini. Iza nje je veliki broj, kako individualnih, tako i kolektivnih izložbi, ali i oslikanih murala, u Beranama, Bujanovcu, Kosovskoj Mitrovici, Berlinu…
Stefan Stojanović rođen je u Vranju, a studije grafičkog dizajna završio je na Fakultetu umetnosti u Prištini. Njegova oblast umetničkog delovanja je ulična umetnost. Izlagao je na oko 15 kolektivnih izložbi, a individualno se javnosti predstavio retrospektivnom izložbom grafita u Galeriji narodnog univerziteta u Vranju. Njegovi murali mogu se videti širom Srbije i Crne Gore, u Požarevcu, Beogradu, Čačku, Bujanovcu, Knjaževcu, Berlinu. Dobitnik je nagrade Grand Prix za animirani film “Enter” na Festivalu kratkog filma za mlade (Karlovac, Hrvatska) 2008. godine.